Vidoviti Milan za predsjednika HDZ-a
Aktualna premijerka vlade Republike Hrvatske gospođa Jadranka Kosor požalila se na jučerašnjoj konferenciji za tisak da su pritisci javnosti koje postoje glede političke i valjda kaznene odgovornosti na nju i članove njene vlade radi brojnih afera dužnosnika «nedopušteni pritisci», te još priprijetila neposlušnima kako vjeruje «da će i neke druge institucije u Hrvatskoj na to reagirati.» Naravno, svako se češe gdje ga svrbi, pa i gospođa premijerka od toga nije izuzeta. Ona samo ponavlja onaj klasični obrazac političkih glavešina na Balkanu koji se istakao svojedobno čuvenim parolom – Zaustavite Reuters. Jasno je kako sada kada su isplivale sve te nepodopštine ljudi iz najužih centara moći i vlasti, javnost postaje problem koji treba pošto poto pacificirati kako ne bi bila odveć kritična, i da bi pošto-poto povjerovala kako je gospođa premijerka upravo ona osoba koja radi sve protiv korupcije i zloupotreba. Svako je drugo mišljenje, dakle, po njenim riječima – nedopustiva dogma.
Koliko se sjećam, ono najbolje što je premijerka napravila kada je na svojoj dužnosti naslijedila dr. Ivu Sanader, bilo je isticanje broševa kao romantičnog i pomalo zaboravljenog ukrasa ženskih grudi, i ustvari, cijelog lika i dijela. Ta zabavna groteska očito nije bila dovoljna senzacija u ovom turbulentnom i aferama napaćenom političkom trenutku, kako bi ostala jedina stvar s kojom gospođa Kosor potpisuje svoju ulogu i karijeru u političkom životu Hrvatske. Naime, kako smo imali prilike vidjeti iz faksimila vladine odluke o skandaloznoj privatizaciji šibenske Tvornice lakih metala (TLM), nju je također potpisala naša predsjednica vlade, a tada u svojstvu potpredsjednice i sljedbenice politike gospodina Sanadera, tadašnjeg premijera. Aktualno isticanje te činjenice u medijima i objavu faksimila tog potpisanog dokumenta gospođa Kosor komentira tek kao medijski pritisak, ističući kako sve to usput: «ne dokazuje ništa osim da je Vlada donijela neku odluku i da sam ja tu odluku potpisala na temelju zahtjeva (tadašnjeg) predsjednika Vlade, koji je vodio sjednicu.»
Ravnajući se po ovoj izjavi gospođe Kosor, možemo slobodno zaključiti kako za sve ono što je bilo tko u vladi potpisao, pa ma kada i ma što to bilo, nema nikakve odgovornosti. Dakle, vlada, bez obzira sada na to tko je bio premijer, donosi samo odluke koje su kasnije iznad svakog propitivanja, a možda i zemaljskih zakona. Ako ikakvih upita i bude, to je tek trabunjanje i huljenje, jer su po tome odluke vlade maltene sveti spisi, a za sve drugo imamo Polančeca, Judu Iškariotskog, i druge likove predodređene da skončaju neslavno zbog srebrnjaka i drugog ovozemaljskog blaga.
Nedopustivo je isto tako, prateći taj mentalni labirint u glavama naših dužnosnika, i to da se javnost i upitala o tome zašto gospođa Kosor nekim čudom nije odbila potpisati spomenutu privatizaciju. Po istoj za par kuna dobiva se vrijednosti u milijunima eura, a to je puno veće čudo nego da, primjerice, od vode napravite vino. Ne mislim, naime, da su Zagorci zbog toga čudaci, nego je posve jasno da kao dio takve družbe gospođa Kosor nije mogla počiniti i to svetogrđe i odbiti dati svoj paraf. Sada, kada ispada da je njime postala imanentni dio jedne nemoralne privatizacije, trebat će joj više od dvije tri litre svete vode da ispere grijeh, ako ne i što jače.
Na žalost gospođe premijerke, eto, nije sve ostalo na broševima, ma kako bili decentni ili slatkorječivi. Posve je nedopustivo da jedna predsjednica vlade nalaže javnosti kako treba misliti, a još je neshvatljivije izneseno razmišljanje naših političkih mogula da vlada ustvari nema nikakvu odgovornost, niti političku niti kaznenu, i da predsjednica vlade, pazite molim vas, nije vidovita. Pa kako je to moguće? Uostalom, uz svu tu medijsku poplavu vidovnjaka, gatara, astrologa i kojekakvih hijerofanta koji za sitne pare napaćenom narodu proriču budućnost i uspjeh u životu, daleko bi jeftinije prošli da je HDZ za premijera i predsjednika stranke odmah stavio npr. vidovitog Milana. Tako bi odmah bilo jasno kako tu nit ima neke naročite ozbiljnosti, a niti političke težine. Kako ispada, nema veze tko je što rekao, potpisao ili vodio, dragi narode, pa zvijezde nas vode. To je sada i djeci jasno. Neke, eto, u primjeru gospodina Polančeca i dugova u Rementinac, a one sretnije ruke i astralnih karata u nedodirljive vrhove moći.
piše: Marijan GRAKALIĆ
puta
| N | P | U | S | Č | P | S |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
| 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
| 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
| 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
| 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | ||