RIJEČ PAS
Ako je pas najstarija domaća životinja tada je zasigurno i sama riječ PAS vrlo stara.
Da bismo doznali odakle dolazi riječ PAS moramo se poslužiti starim, danas većinom mrtvim jezicima, koji nam ukazuju na zajedničko porijeklo neke riječi u različitim jezicima.
Hrvatska se riječ PAS nekada koristila kao pogrda, dok se inače koristila riječ KUJA.
Postoje tri mišljenja o porijeklu riječi PAS:
1. Smatra se da dolazi iz sanskrta PACU što znači životinja. Slično je u latinskom PEACUS, gotskom FEIKU i staropruskom PECKU. Prema ovom tumačenju hrvatska je riječ specijalizirala opće značenje životinja na značenje PAS.
2. Druga skupina lingvista smatra da je pas nazvan po boji dlake. (I danas su česta imena ŠARKO, ŠAROV, ŽUČO, GAROV).U ovom slučaju stručnjaci traže vezu s indoevropskim korijenom PEIK što znači šaren.(Usporedba: sanskrt pisanga = crvenkast).
Najmanji broj lingvista, jer pas mokri, dovodi riječ PAS u vezu s onomatopejskom osnovom PIŠATI (usporedba s francuskim PISSER).
Stručnjaci se još nisu složili koja bi teorija bila najbliža istina. Ipak se smatra da je prva teorija najprihvatljivija budući da se u jezicima često događa da prilikom preuzimanja neke riječi iz drugih jezika postoji više riječi s istim značenjem, pa onda neke od tih riječi moraju specijalizirati svoje značenje.
A kako je u drugim jezicima?
Za većinu evropskih jezika osnova se može tražiti u starogrčkom KYON, latinskom CANIS i gotskom HUNDS
U romanskim jezicima latinski CANIS postao je u talijanskom CANE, u francuskome CHIEN, u rumunjskom CIINE, u portugalskom CAO itd. U španjolskoj se sve do 1400. upotrebljavala riječ CAN, dok se drugi termin, PERRO nepoznatog porijekla, upotrebljavao vrlo rijetko i samo u pogrdnom smislu. Međutim, ovaj je termin vrlo brzo istisnuo staru formu CAN tako da se ona danas više ne upotrebljava.
Iz gotskog HUND razvili su se oblici u modernim germanskim jezicima tako da danas susrećemo: HUND u njemačkom, HUND u švedskom, HOND u nizozemskom, itd. Danas se na engleskom pas označava riječju DOG. Ovaj je oblik bio vrlo malo raširen i poznat do srednjeg vijeka. Do tada se upotrebljavala riječ HOUND koja se danas održala samo u pjesništvu i nazivima pojedinih pasmina (npr. bassethound, fohhound, greyhound, wolfhound).
Starogrčki KYON vrlo je nalik na indoevropsku osnovu K`UON. (U modernom grčkom upotrebljavala se riječ SKYLI koja je u starogrčkom značila štene). Ova osnova može se naći i u jezicima međusobno vrlo udaljenih skupina. Tako u starokineskom K`IUAN (moderno CH`UEN), ostiačkom (Sibir) KANAK, u istočnoj Africi KUNANO.
Kad već govorimo o Africi napomenimo da u ostalim dijelovima Afrike, u jezicima Banxu, predominira oblik BUA -najvjerojatnije onomatopejskog porijekla.
Od Herodota imamo podatke da su stari Medi, koji su pripadali iranskoj skupini, psa označavali riječju SPAKA. Ovo vrlo nalikuje ruskom SOBAKA a pomalo i turskom KOPEK.
Najstariji jezik od kojeg su do nas stiglim pisani dokumenti je sumeranski (3500 godina prije Krista), koji se govorio na jugu današnjeg Iraka. Sumerani su psa nazivali NUG. Iz ovog se oblika najvjerojatnije izveo u tamil jeziku (praindoevropski jezik južne Indije) NAY i u japanskom INU.
Nedavna istraživanja staroegipatskih zapisa otkrila su nam kako su stari Egipćani nazivali psa. Za njih je pas bio UHOR. Današnji Baski na sjeveru Pirineja, čiji je jezik vrlo star i tajnovit, psa nazivaju HOR. Iznenađujuća sličnost sa staroegipatskim oblikom koja potiče na razmišljanje.
Izvor: MOJ PAS 3/4.1980. autor Adalbert Lulić, Lovran
