Slavonski Brod Forum

Republika nema službeno verificiranu niti jednu pasminu pastirskih pasa. Međutim, u Hrvatskoj ipak postoje (ili su postojali) pastirski psi. Oni su poznati isključivo uskom krugu kinologa, jer do danas nažalost neke brige o ovim psima nije bilo.

Pod pojmom hrvatskih pastirskih pasa s dinarskog, ličkog, primorskog i istarskog područja, pa ih sukladno tomu možemo podijeliti na:
• dinarskog (dalmatinskog) pastirskog psa,
• velebitskog pastirskog psa,
• grobničkog pastirskog psa i
• istarskog pastirskog psa.

Ovi sojevi (tipovi) pasa potječu od mološkog psa, a pojedine pasmine tipičnosti fiksirane su uzgojem u zatvorenim zonama (područjima) odakle i potječu. Pripadaju u pastirske pasmine pasa priobalnog dijela Balkanskog poluotoka. Svaki soj se razvio na planinskom području (lancu) uz more, gdje je ranije stočarstvo bilo razvijeno.

Planinski masiv bio je prirodni «selektor» koji je formirao «svoj» oblik mološkog psa. Tako se dobio pas za čuvanje stada stoke ovaca i koza, a rjeđe goveda sa svojim regionalnim karakteristikama. Područja gdje su ti psi uzgojeni je kraško, a ono uvjetuje općenito nastanak manjih životinjskih oblika, pa su prema tome i sojevi ovih pasa lakše građe od šarplaninaca ili tornjaka.

Ovi pastirski psi prebivali su na tim područjima čak do 60-ih godina ovog stoljeća, kada nestankom stoke nestaju i oni. Ali, u posljednjih nekoliko godina ponovnom revitalizacijom stočarstva javila se neophodna potreba za pastirskim psom u priobalnom području, pa se on počeo ponovo uzgajati.

Osnov za taj «novi» uzgoj bili su «domaći dvorišni» psi koji su opstali u jednom tipu pastirskog psa, zatim razni mješanci i pastirski psi koji su stigli sa stadima kupljene stoke (uglavnom iz Bosne i Makedonije). Međusobnim križanjem svih tih pasa dobiva se «novi» pastirski pas koji je već dosta ujednačen po tipu, te se može reći da se javljaju psi o kojima kinolozi moraju povesti brigu:

1. DINARSKI (DALMATINSKI) PASTIRSKI PAS

Kao što mu ime samo kaže razvio se na području Dinare. Najduže se zadržao na nepristupačnim područjima Dalmatinske zagore i Like.
Danas se još, koliko je meni poznato na tom području mogu naći takvi psi, istina, vrlo nehomogeni po izgledu. Može se reći da su pojedini primjerci ovog soja vrlo slični danas standardiziranim kraškim ovčarima.

2. VELEBITSKI PASTIRSKI PAS

Neki ovog psa zovu po imenu «VELEBITSKI PATULJASTI PASTIRSKI PAS». Pas je izgledom u potpunosti podsjećao na šarplaninca, samo je imao visinu grebena oko 45 cm. Pretpostavlja se da je danas gotovo izumro.
Posljednje primjerke vidjeli su planinari na Velebitu 70-ih godina. što je danas s ovim psom ili sličnim velebitskim psima nije poznato.

3. GROBNIČKI PASTIRSKI PAS

Formirao se u neposrednom zaleđu Rijeke, na području Grobinštine. Prvi poznati podaci o ovom psu datiraju od prije 60-ak godina kada o ovom psu piše prof. Nikola Ždanovski. Navedeni autor opisuje ove pse prilikom proučavanja uzgoja ovaca u Hrvatskom primorju. Taj opis nisam uspio pronaći.

Najstarija fotografija grobničkog pastirskog psa datira iz 1920. godine, a ima je IVAN MARTINOVIĆ iz Rijeke. Na toj se fotografiji vidi pas za kojeg se može reći da je bio visok oko 55 cm u grebenu, snažne građe. Imao je kratku dlaku i bio je tamne boje (najvjerojatnije crne).

Kratkodlakaost u ovog soja pastirskih pasa ne treba čuditi, jer je to osobina koja se javlja kod svih «sredozemnih pastirskih pasa».
Ona je posljedica klimatskih uvjeta koji su povoljniji (toplije podneblje) nego u planinskim predjelima, gdje većinom prevladavaju dugodlaki psi.

Prije 10-ak godina na području grobinštine susretali su se samo pojedinačni primjerci za koje bi se moglo reći da su spadali u tip pastirskih pasa. Držani su bili kao psi čuvari dvorišta.
Danas, naprotiv, obnovom ekstenzivnog stočarstva dolazi i do povećanja broja stoke u zaleđu Rijeke, dolazi i do povećanja broja tih pastirskih pasa.
Taj soj pasa obnavlja se isključivo za potrebe stočarstva, ali se kod fenotipa tih primjeraka još opaža jak utjecaj novo pridošlih pastirskih pasa.

1. dio

4. ISTARSKI PASTIRSKI PAS

Ovaj soj pasa poznat je u starijoj kinološkoj literaturi pod imenom «ISTARSKI OVČAR». Pod tim imenom opisao je ovog psa bečki zoolog C. KAMMERER. Međutim, kako je ovdje riječ o tipu pastirskog psa, smatram da bi istarski pastirski pas bio ispravniji.
Ima isto porijeklo kao i ostali pastirski psi na Balkanu, a formirao se od pasa s područja istarskog krasa.

Najstariji zapis o ovom psu pronašao je navodno prof. dr. Stjepan Romić u 1. izvještaju upravitelja ergele Lipica Franje Jurka iz 1585. godine. U tom tekstu Franjo Jurko navodi da je nabavio velike i jake pse za zaštitu ergele od vukova. Originalni zapis gdje se točno vidi da je riječ o istarskom pastirskom psu nisam uspio pronaći.

U austrijskoj rodovnoj knjizi iz 1886.godine u 2. svesku, pod odjeljkom ovčarski psi prvo upisani pas je upravo naš istrijanac pod tadašnjim imenom «istarski ovčar».
Bio je to mužjak, oštenjen 1881. godine, a na izložbi pasa u Beču 1884. godine nagrađen je prvom nagradom.
Vlasnik ovog psa bio je izvjesni RITTER VON VICO iz Castelnovua, a to je današnji Podgrad.
Dakle, istijanac je upisan u rodovnu knjigu prije njemačkih i mađarskih ovčarskih pasa. Zoolog Kammerer navodi podatak da je na izložbi pasa u Beču 1890. izložen ponovo istarski pastirski pas pod tadašnjim nazivom «ISTRIANER SCHAEFERHUND».

«Istrijanci su psi snažnih kostiju, velikim približno kao srednje veliki vuk, oko 60 cm visine grebena, teški otprilike 38 kg. Jači i snažniji od njemačkog ovčara koji su izgledom dosta slični. Lubanja je klinasta, tjemena kost dobro razvijena, gubica manje šiljasta nego kod vuka, uši klempave, u trenucima kad pas sluša nekako polu uzdignute. Leđa duga i ravna, noge iskazuju snažne kosti i jako su mišićave, butine savijene, nokti snažni, na zadnjim nogama čaporci. Ovaj pas ima dugu dlaku s bujnom poddlakom. Boje su uvijek čisto sive, kao željezo, žućkasto crvena boja ili prljavo siva je oznaka strane krvi. Poddlaka je bijele boje, meka i topla. Koža je prilično opuštena. Zubalo je neobično snažno, skoro dvostruko snažnije nego kod drugih pasa.»

Richard Streber u svojoj knjizi «Njemački psi i njihovo porijeklo» /DIE DEUTSCHEN HUNDE UND IHRE ABSTAMMUNG/ iz 1903. godine na stranicama 40-42 također opisuje istarskog pastirskog psa pod nazivom ISTRIANER SCHAEFERHUND te se poziva na Kemmereov opis. Poznati i cijenjeni slovenski kinolog dr. Ivan Lovrenčić u svojoj poznatoj studiji pod naslovom «Kraški ovčar» iz 1924. godine (objavljenoj u časopisu «športni pes» 1924.) na stranici 12 navodi za kraškog psa ili čiča slijedeće:»...Ta pasmina se nije ograničavala samo na kras već je bila raširena i po Istri, zato ga neki poznaju pod imenom istrijanac.»

U predgovoru kataloga izložbe pasa na Bledu 15.08.1931. godine objavljen je članak pod naslovom «Naš Ilirski ovčar». U članku nepoznata autora, između ostaloga se navodi: «Razlika između ovčara iz Istre i naših južnih krajeva vidljiva je na prvi pogled. Opaža se tako da oba psa imaju iste tipične znakove, ali je bosanski odnosno makedonski ovčar snažniji i jači brat manje borbenog ovčara iz Istre.»

O istarskom pastirskom psu ponovo piše dr. Ivan Lovrenčić 1944. godine u svojoj kinološkoj studiji «Istarski brak». Tu isti autor navodi da se istarskog psa htjelo kod Međunarodne kinološke federacije (FCI) registrirati pod imenom «KRAŠKI OVČAR», ali su se tom nazivu suprotstavili talijanski kinolozi jer dio krasa pripada i njima. Zbog toga se tom psu dalo ime «ILIRSKI OVČAR»».

Ovdje dr. Lovrenčić jasno kaže da je tom psu ime «ISTARSKI OVČAR» dao bečki zoolog Kammere, ali taj naziv nisu usvojili tadašnji kinolozi iz dva razloga:
a). Zato da se ta pasmina ne zamjenjuje s istarskim goničem,
b). Zato jer je ta pasmina raširena po cijelom kraškom području sve do Albanije i nije ograničena samo na Istru.

Teodor Drenig u svom članku «ILIRSKI OVČAR» koji je objavljen u časopisu «MOJ PAS» broj 5-6-7/1958. na stranici 83. piše: «...prije svega moramo znati da se smatra ilirskog ovčara (prije istarskog) za pravu i čistu domaću pasminu pasa...».

2. dio

Primjerci istarskog pastirskog psa zajedno sa šarplanincem i psima iz Bosne sudjelovali su kod formiranja današnje pasmine kraškog ovčara u Sloveniji. Potvrdu ovoga nalazimo u rodovnoj knjizi iz 1938. godine objavljenoj u Ljubljani, a autor je Anton Schuster.
Istarski pastirski pas nekada je prebivao na području cijele Učke i Ćićarije, kao čuvar stada.
Poznato je da ga se među pučanstvom tog kraja zovu «ĆIĆ» ili «TURKO». Upravo na osnovi imena TURKO neki kinolozi i objašnjavaju njegovo podrijetlo i način njegova dolaska na istarski poluotok. Po tome, ovaj pas je stigao s ljudima koji su s istočnog dijela Balkana bježali pred Turcima ili pak potječu od pasa koje su Turci donijeli na Balkan. Poznati njemački kinolog Stephanitz u svojoj knjizi «Njemački ovčar u riječi i slici» /DER DEUTSCHE SCHAEFERHUND IM WORD UND BILD/ iz 1925. godine navodi da je istarski pastirski pas vrlo sličan rumunjskom pastirskom psu. Na području Istre, točnije na području Učke, ima nekoliko sela koja su nastanjena rumunjskim pučanstvom (sela Mane i Brgud).

U istarskog pastirskog psa po tvrdnji mr. Orbana visina grebena iznosi oko 60 cm. Oblik glave je isti kao u ostalih pastirskih pasa, a tijelo je pravokutnog oblika. Sličan mu je SAVOJSKI OVČAR u južnoj Italiji. Dlaka mu je nešto tvrđa, dok po dužini varira od kratke do srednje duge, a najčešće sive boje.

Nestankom stada u Istri nestali su i istarski pastirski psi. Kada sam u lipnju 1983. godine boravio na Ćićariji i na tom području tražio istarskog pastirskog psa, nisam imao uspjeha ili tih pasa tada nije bilo. Našao sam svega jednu ženku na Ćepićkom polju staru tada tri godine, koja bi mogla biti istarski pastirski pas. Ali ove godine u kolovozu na tom području uz stada stoke već se vidi veći broj pasa koji sigurno pripadaju skupini pastirskih pasa.

izvor: Boris špoljarIć
Kinološki sudac

3. dio