Slavonski Brod Forum

SRODNE PASMINE I STARI TIPOVI

Srodne pasmine, pojednostavljeno, trebale bi biti sve pasmine koje imaju zajedničko porijeklo s istim psom, da su se razvili od istog pretka, da imaju istu ili gotovo istu namjenu, da su oblikom približno slični ili da uzgoj srodnih jedinki teži istom cilju.
Porijeklo hrvatskog ovčara nije točno utvrđeno ali se pretpostavlja da je potomak malog crnog azijskog vuka te da je s prvim plemenima Hrvata iz svoje iskonske domovine, područje - današnji Iran – Irak – Afganistan - Beludžistan, došao preko sjevernih padina Kavkaza u područje današnje Poljske i okolnog teritorija, kasnije se s Hrvatima spustio na područje današnje Hrvatske, ali s time, da nisu sva plemena došla na današnji teritorij, dio je ostao u današnjoj Poljskoj, dio je otišao na sjever a dio se spustio niže današnje Hrvatske na područje današnje Albanije, Grčke i Krete.
Na tom putu je ostavio tragove i drugi psi su mogli ostaviti tragove na njemu, no obzirom da sva spominjanja hrvatskog ovčara govore o istom tipu psa odnosno opisi su gotovo jednaki, možemo pretpostaviti da se hrvatski ovčar nije promijenio ali da je zato ostavio tragove iza sebe.
U današnjoj iskonskoj pradomovini Hrvata ne može se vjerojatno fenotipski naći pasmina za koju bismo rekli da je srodnik ili potomak našeg psa, ali zato, po pisanju kinologa u bivšem SSSR-u (južni dio - put seobe Hrvata) kojeg su prenijeli naši kinolozi, postoji pas po ime LUKS za kojeg se može reći da je srodnik našeg psa. Iako živi u sredinama, izoliranim od svakodnevne civilizacije, po opisima kinologa je dosta sličan našem psu, vrlo je rijedak i nije kinološki obrađena pasmina te kao takav će najvjerojatnije izumrijeti.
Na području današnje Poljske, gdje je nekada bila Bijela Hrvatska, zasad, također ne nalazimo tragove našeg psa, barem ne u ovom i sličnom obliku.
Tragove i to vrlo snažne, nalazimo južnije, u panonskoj nizini, u Mađarskoj i Vojvodini, Bosni i Hercegovini te Kosovu i Srbiji, u područjima gdje su Hrvati najduže živjeli od doseljenja do danas.

1. Mađarski kinolozi su od našeg psa, najvjerojatnije, u uskom srodstvu na određenom prostoru bez utjecaja strane krvi ili s vrlo malo strane krvi, birajući određene jedinke uspjeli oformiti svoju pasminu - MUDI. Mudi je usko gledano, varijacija našeg psa ili je križanac našeg psa s njihovim autohtonim psima. Da naglasim kako mudi i hrvatski ovčar nemaju velikih ili što bi se reklo drastičnih razlika i samo vrlo dobar poznavatelj obje pasmine može ih razlikovati i ako se pomiješaju. Upravo zbog toga što se mudi nalazi gotovo u svim bojama i varijacijama, za razliku od hrvatskog ovčara koji je uvijek crn mada ga ima i u drugim bojama, mi mudia ne možemo koristiti u uzgoju za osvježenje krvi iako je srodnik našeg psa, dok Mađari to mogu raditi s našim psom. Danas je mudi međunarodna priznata pasmina pasa i ima svoj standard.

2. Srpski kinolozi su najvjerojatnije, od ostataka našeg psa u Vojvodini i izravno od našeg psa kao i od ostataka mudia u Vojvodini, počeli stvarati svoju pasminu – pulina. Pulin je stara hrvatska riječ za psa koji opslužuje stočara i ni na koji način nije povezan isključivo za ovog srpskog pastirskog psa – pulina već za hrvatskog ovčara. To sve dovodi do zaključka da je vojvođanski pulin ustvari varijacija hrvatskog ovčara kojeg su stočari ostavljali sebi kao uspomenu na svoje hrvatske korijene.

LU SLAVONSKI BROD jedna od nasljednica nižeg tipa hrvatskog ovčara
ZOV u broju 510 donosi opis pulina (iz prijedloga standarda pulina prihvaćenog od strane UO KS SCG iz 2003. godine u Beogradu) kroz intervju s Jovicom Plačkićem (Predsjednik komisije za Vojvođanske pasmine pasa pri Kinološkom savezu Vojvodine, autor prijedloga standarda i komentara, te autor Pravila o brzom vraćanju ovaca) pa se navodi da je to još jedna od iskonskih stoljećima poznatih pastirskih pasmina pasa s njihovih, panonskih prostora… Kod opisa glave pojavljuje se detalj koji smo mi imali kod našeg psa a tiče se zubala. Govorilo se da hrvatski ovčar treba imati što manje očnjake kako ne bi ozljeđivao stoku pri radu a u prijedlogu standarda pulina stoji da će se skraćeni očnjaci tolerirati samo pri umatičenju. Ovdje se možda radi i o običaju lomljenja očnjaka upravo zbog gore pomenutog ozljeđivanja stoke. Dalje stoji da su najmanje 80% jednobojni a ostatak može biti u obliku bijelih, sivih ili žutih oznaka, dvobojni (kombinacija navedenih boja). Kao osnovnu boju navode i bijelu, žutu i smeđu boju, dok je visina najmanje 52 a za ženku najmanje 47 cm u grebenu.
U medijima su gotovo uvijek zastupljeni u crnoj boji, bez primjesa drugih boja.

Pulin - preuzeto iz MOJ PAS
Novija pisanja srpskih kinologa govore da su pronašli lubanju pulina iz 7 stoljeća te na temelju toga tvrde da je to njihov autohtoni pas.
<<<<<<<<<Lubanja čaglja – srodnika psa
U 7 stoljeću, podsjetimo se, današnja Vojvodina odnosno današnje područje Vojvodine, kao ni puno kasnije, nije bila u sastavu Srbije, tako da se i tu može govoriti o potvrdi da je to ustvari lubanja našeg psa – hrvatskog ovčara. Taj dio oduvijek su napučivali Hrvati. U ZOV-u tako pišu da je ta lubanja zaista pronađena u Vojvodini ali ne kažu na kojoj lokaciji, ne daju niti fotografiju iste, te pišu o Varvarinu, mjestu na kojem se odjednom pojavio veliki broj pulina kojih do tada nije nikad tu bilo, točnije - nije se znalo za njih, što govori da su kasnijim kupovinama i razmjenama psa za psa počelo planski naseljavati novu pasminu stvarajući preduvjete za kasnije traženje autohtonosti pasmine. Sad ih u mjestu Varvarin ima stotinjak po njihovom pisanju.

Detalj sa smotre pulina gdje je navodno ocjenjeno 77 pulina (preuzeto iz ZOV)
Osobno znam da su često srpski stočari dolazili kod nas kupovati hrvatske ovčare kao pomoćnike za rad sa stokom, pa čak sam ja kao i moje kolege prodao, 5-6 pasa u Srbiju.
Moji su psi završili kao uzgojni par u Ćupriji, za ostale pse podatke zasad nemam.Kasnije su isti psi vrlo lako mogli biti korišteni za uzgoj «pulina». U knjizi o šarplanincima , autora Radiše Ružića iz 1988. godine, na str. 80-81 i 82-83 prikazuju šarplaninca a uz njih su i hrvatski ovčari.

Zanimljivo je da se pulina nikad nije spominjalo u kinološkim krugovima pa ni u ovoj knjizi kod biografije šarplaninca, koliko je meni poznato, do nedavno, kad dolazi do potpunog raspada ex-YU države odnosno zajednice Srbije i Crne Gore.

Preuzeto iz knjige ŠARPLANINAC
«BIJELA» VARIJACIJA TRI SRODNE PASMINE

Pulin - Preuzeto iz MOJ PAS MUDI – preuzeto s internetskog foruma

HRVATSKI OVČAR detalj sa Hrvatske izložbe – van konkurencije
«CRNA» VARIJACIJA 3 SRODNE PASMINE

MUDI – preuzeto s internetskog foruma PULIN - preuzeto iz MOJ PAS

HRVATSKI OVČAR
Tek tada srpski kinolozi pišu o pulinu i stvaraju ga. Doduše, pulin je spominjan i ranije u vrijeme kad se hrvatski ovčar trebao priznati i kad su mu osporavali ime, porijeklo i rasprostranjenost, ali kao hrvatskog ovčara.
Ima i jedna anegdota vezana uz ovu priču.
Kad smo bili u Novom Sadu na izložbi s hrvatskim ovčarima, prije rata, priđe nam srpski pop i kaže kako imamo lepe kerove i da je to srpski ker koji oduvek živi u Srpskim krajevima i Vojvodini i da to nije nikako hrvatski ovčar.
Tada mu jedan od hrvatskih kinologa reče; Možda je bio vojvođanski, ali tada je Hrvatska bila do Zemuna!
Pop se okrene ne rekavši ništa i ode svojim putom.

3. Na sjever Evrope vodi nas jedan mali dio odrođenih Hrvata i oni, što nije isključeno, vode sa sobom svoje pse.

U Belgiji postoje dvije pasmine; mali belgijski špic – šiperki koji vrlo podsjeća na našeg psa, manjeg je rasta (recimo da je to potomak danas sve manje popularnog malog tipa hrvatskog ovčara), šteni se bez repa (kao i naš pas) te je vrlo brz, okretan, poslušan i lako poučljiv. Vrlo sliči mnogim hrvatskim ovčarima mada je izgubio karakterističnu odlakanost (ali ne i boju).

MALI BELGIJSKI ŠPIC – ŠIPERKI

Drugi je belgijski ovčar – Groenandel, visok i vitak, brz i okretan ovčarski pas koji se sve više koristi u službene svrhe. Ravne je i prilično duge crne dlake. Glava vrlo podsjeća na našeg psa a mogu se vidjeti i primjerci hrvatskog ovčara koji nemaju baš nikakve veze s Belgijom i belgijskim ovčarom a da izuzetno liči na groenandela odnosno groenandel na našeg psa. Obzirom da svi belgijski ovčari potječu od istog tipa psa a jedan se pojavljuje kao oštrodlaki i kovrčav - LAEKENOIS, u području gdje nema takvih sličnih pasa, moglo bi se pričati i o teoriji utjecaja našeg psa na iste kao njegova pretka.

BELGIJSKI OVČAR - GROENANDEL

4. Južnije od nas, u Albaniju, Grčku i Kretu i još neke pravce, vode nas drugi tragovi ali i tu nažalost po današnjim saznanjima ne susrećemo pse fenotipski slične našem psu, ali zato susrećemo pse slične našim goničima i hrtovima, što znači da bi se mogli naći tragovi i našeg psa ako bi se malo više istraživalo.

Sličnost albanskih pasa s našim posavskim i istarskim goničima, Metsovo, Albanija
Poznato je da je Albanija, Bugarska, Rumunjska i slične južnoeuropske zemlje kinološki gledano još nisu dovoljno istražene pa postoji mogućnost da se i kasnije pronađu tragovi našeg ovčara.