Rad službenih pasa u Hrvatskoj poprima sve šire razmjere, i to u nekoliko centara, pa vjerujemo da će mnoge vodiče pasa zanimati neki zaključci iz iskustva stečenog višegodišnjim intenzivnim radom i promatranjem. Kao tema izabran je rad na tragu jer sam primijetio da upravo u ovoj disciplini mnogi vodiči nailaze na poteškoće. Naime, pored nekoliko zaista kvalitetnih tragača primijetio sam i veliki broj pasa koji bi, po mom mišljenju, mogli u radu na tragu postići zavidne rezultate pod uvjetom da se sa njima pravilno radi. U ovom članku reći ću nešto o dva načina učenja psa na trag koje smo najčešće koristili, a zatim ukazati na greške koje najčešće čine vodiči u ovoj posebnoj disciplini rada službenih pasa.
Najbolji je početak kad se vodič sakriva psu već od malih nogu, tako da je pas već kao štene naučen da ga traži, jer se i inače rad na tragu započinje slobodnim traženjem vodiča, s time što se kad je pas odrastao čeka 20 minuta prije nego se pusti psa da traži, kako bi trag bio hladan. Dobro je da od početka vodič koji se sakrije, ima kod sebe neki predmet koji treba pokazati psu čim ga pronađe, a ako namjeravamo učiti psa da predmete s tragom donosi, onda je dobro da se predmet stavi psu u usta čim je pronašao vodiča. Tek kad je slobodno traženje vodiča potpuno sigurno, prelazi se na traženje vodiča s ormom i uzicom dužine 10 metara. Dakle, vodič se sakrije, a nakon 20 minuta kreće pomoćnik s psom, koji treba da traži potpuno neometan. Jedino što pomoćnik treba da čini je da uspori psa ako ovaj ide prebrzo, što je često slučaj kad traži vlasnika ili vodiča. S predmetom se radi potpuno isto kao kod slobodnog traženja, s time što se kasnije predmet spusti na zemlju ispred vodiča na način da vodič kad je pronađen odmah skrene interes psa na predmet. U daljnjem radu vodič radi bez pomoćnika, postavlja kratak ravni trag na koji navodi psa poslije 20 minuta, pokazujući mu rukom gdje treba tražiti, sve dok ne dođe do predmeta. Kad je predmet pronađen, vodič izgovara zapovijed s obzirom na radnju koju želi da pas izvrši kad je pronašao predmet(sjedi, mjesto, donesi!).

Daljnji rad sastoji se jednostavno u ponavljanju ovih radnji sve dok pas pravilno ne izradi trag i označi na željeni način. Tek se tada trag produžuje, i to postepeno, da bi na kraju došle na red okuke, i to u početku od 25° do 30°, zatim od 30° do 60°, a na kraju okuke od 90 stupnjeva.

Certifikat kao obrazac ne postoji na našem prostoru pa se uzgajači snalaze i na ovaj način izvoze pse, pa tako i ja sam u Finsku.

Potvrdu ispunjava uzgajač na temelju onoga što veterinar pri pregledu legla ustanovi, a to je da je pas prirodno kratkorep (i koliko kratkorep) pa skupa s vama potpisuje istu potvrdu, koja izgleda otprilike ovako:

VETERINARSKA POTVRDA
VETERINARY CERTIFICATE

Danas sam pregledao muško-žensko štene:
Today I have checked a male/female pup:

Pasmina / Breed: 
Uzgajačnica / Kennel: 
Uzgajivač / Breeder: 
Adresa / Address: 

Leglo oštenjeno / Litter born: 

Ime psa / Name
Rodovnica / Pedigree
Tetovir broj / tatoo: 
Broj mikročipa / Microchip number:

Otac / Sire: 
Rodovnica / Pedigree

Majka / Dam: 
Rodovnica / Pedigree

Broj štenadi / No. of puppies:  mužjaka / males, ženki / female

Konstatiram da je gore navedeno muško-žensko oštenjeno s prirodno kratkim repom.
I found that the male-female puppy was born with naturaly short tail.

Datum i mjesto / Date and place: Slavonski Brod, 20.1.2000.

Veterinar / Veterinary surgeon:___________________

Prva pravila tzv. velikog rukometa napisana su 1917.g. u Njemačkoj. Veliki rukomet je bio neatraktivan, lopta je bila velika i od nekvalitetnog materijala, igrao se na vanjskom terenu pa je iz tih svojih negativnosti zamijenjen tzv. malim rukometom koji se igra i danas.
Prvo prvenstvo u tzv. malom rukometu održano je 1938.g. u Berlinu,a osnivački kongres Međunarodnog rukometnog saveza (IHF) održan je u Kopenhagenu 1946.godine.
Osamostaljenjem Hrvatske Hrvatski rukometni savez postaje članom IHF-a ,te Europske rukometne federacije (EHF-a)

Mnogobrojni uspjesi naše rukometne reprezentacije hrvatskom rukometu osigurali su epitet jednog od najuspješnijih sportova.
Ivano Balić proglašen je najboljim svjetskim rukometašem 2003. i 2007.g. Na OI 1996. i 2004.g. osvojene su zlatne medalje. Na SP 2003. zlatne,te na SP 1995. i 2005 .g. srebrne medalje.
Venio Lozert, rođen u Slavonskom Brodu, našao se negdje u slici hrvatskog rukometa i naših legendarnih rukometaša, te ušao u povijest.

Na kraju ,svaki sportaš postavlja pitanje isplati li se znojiti i boraviti na parketu svakodnevno, te osjetiti slavu i pobjedu ili samo maštati kako je stati na pobjedničko postolje?!

Srodne pasmine, pojednostavljeno, trebale bi biti sve pasmine koje imaju zajedničko porijeklo s istim psom, da su se razvili od istog pretka, da imaju istu ili gotovo istu namjenu, da su oblikom približno slični ili da uzgoj srodnih jedinki teži istom cilju.
Porijeklo hrvatskog ovčara nije točno utvrđeno ali se pretpostavlja da je potomak malog crnog azijskog vuka te da je s prvim plemenima Hrvata iz svoje iskonske domovine, područje - današnji Iran – Irak – Afganistan - Beludžistan, došao preko sjevernih padina Kavkaza u područje današnje Poljske i okolnog teritorija, kasnije se s Hrvatima spustio na područje današnje Hrvatske, ali s time, da nisu sva plemena došla na današnji teritorij, dio je ostao u današnjoj Poljskoj, dio je otišao na sjever a dio se spustio niže današnje Hrvatske na područje današnje Albanije, Grčke i Krete.
Na tom putu je ostavio tragove i drugi psi su mogli ostaviti tragove na njemu, no obzirom da sva spominjanja hrvatskog ovčara govore o istom tipu psa odnosno opisi su gotovo jednaki, možemo pretpostaviti da se hrvatski ovčar nije promijenio ali da je zato ostavio tragove iza sebe.
U današnjoj iskonskoj pradomovini Hrvata ne može se vjerojatno fenotipski naći pasmina za koju bismo rekli da je srodnik ili potomak našeg psa, ali zato, po pisanju kinologa u bivšem SSSR-u (južni dio - put seobe Hrvata) kojeg su prenijeli naši kinolozi, postoji pas po ime LUKS za kojeg se može reći da je srodnik našeg psa. Iako živi u sredinama, izoliranim od svakodnevne civilizacije, po opisima kinologa je dosta sličan našem psu, vrlo je rijedak i nije kinološki obrađena pasmina te kao takav će najvjerojatnije izumrijeti.
Na području današnje Poljske, gdje je nekada bila Bijela Hrvatska, zasad, također ne nalazimo tragove našeg psa, barem ne u ovom i sličnom obliku.
Tragove i to vrlo snažne, nalazimo južnije, u panonskoj nizini, u Mađarskoj i Vojvodini, Bosni i Hercegovini te Kosovu i Srbiji, u područjima gdje su Hrvati najduže živjeli od doseljenja do danas.

Danas ima svakojakih uzgajača, a jedan od njih je tema pisanja - ali bez imena za sada

Ovo je pismo nastalo početkom 1995. godine ,a objavljujemo ga bez imenovanja aktera jer smatram da to sada nije toliko važno, ali samo da se za buduče ubilježi ova pojava, pismo je upućeno osobi koja je posredovala u mabavci pasa a kao komentar na stanje na našoj kinološkoj sceni i kao osvrt na uzgajača kojeg ovdje nismo imenovali. Nadam se da ovakvih uzgajača više nema!

Štovani g. ____________ !

Već od septembra odlažem da Vam pišem o mojim hrvatskim ovčarima. Prošle godine maja mjeseca bila su oba na tjelesnoj ocjeni tu u Mariboru i bila sta oba vrlo dobro ocjenjena. Ali republička uzgojna komisija za hrvatske ovčare u Ljubljani bila je drugačijeg mišljenja, U uzgojnom listu, koja vam za oba psa prilažem piše da se pas KOKI za uzgoj neće upotrebljavati, jer nema potpunog rodovnika, a usto mi je bilo rečeno pred gledaocima ocjenjivanja, da ima pas slabe i tanke noge /to sam i ja uspoređivao prema kuji koja ima jače noge i tjelesno je jača od psa/ i slabo razvijene prsi. Priznaju da je lijep, ali je doslovce – glista! Može skakati tamo odakle sam ga doveo, znači u Hrvatskoj, tako da Hrvati dobiju nazad onu kvalitetu koju su nam doneli u Sloveniju! Pri tom su se gledaoci donekle još i izrugivali, tako da mi je pored toga bilo još i neugodno.
Još je bila dana primjedba, da ima prevelik otvor ušiju – duplinu uha.
Prije nego sam ga vodio na uzgojni pregled prijavio sam ga ovdje u Mariboru na međunarodnu izložbu i platio sam đabe 50 maraka jer sam u jezi odustao od toga, da ga vodim tamo. Psa više nemam, jer sam ga dao u neko selo kralj Celja, a uzrok je uglavnom ta, da je previše na sve reagirao, na sve lajao i preskakao sve ograde. Kad mi je pobjegao, a za to je iskoristio svaku moju nepažnju kad sam ga pustio s lanca, išao je po ulici ili pozadi kuća i lajao svagdje, gdje imaju pse. Na tuđe pse je bio jako agresivan i sve je napadao. A u duetu s kujom napadala sta na ulici i ljude, jer je i moja kuja počela preskakivati ogradu sa njim i tako sam imao problem sa susjedima a i sa prolaznicima, a sada je zlati mir. Kuja sama ne preskače ni one najmanje ograde 80 cm, cijeli je dan uz mene u voćnjaku, kad radim ili dežura oko ograde. Mnogo ne laje i dosta je oštra. Noću može biti van boksa i prosto trči oko kuče i nikoga ne pušta u dvorište bez mene, i to je u pravom smislu riječi pas – čuvar.
Kuja je izvanredna i jako mi je za nju žao i to zbog njene bolesti! I ona kao vidite iz njenog uzgojnog lista nije dobila dozvole za uzgoj, odnosno uvjetno za jedno leglo i to uglavnom zbog rijedkosti te pasme, jer sta dva hrvatska ovčara jedini prijavljeni par u kinološkom savezu Slovenije. I članovi komisije su izražavali žaljenje zbog takva kvaliteta pasa i rekli su kako je šteta, jer bi na taj način putem mog uzgoja opet došli u Sloveniju hrvatski ovčari. Kako su rekli sada ih više godina nema kod nas. Ja to nisam ni znao, a to je šteta i za Vašu afirmaciju i za predstavljanje te Vaše avtohtone pasme ovdje kod nas! A ja imam sada još više interesanata koji čekaju da kuja skoti, a sada ne znam šta da jim kažem. Komisija piše da je poznata samo jedna generacija, a ustno je mi je rečeno neka idem u Zagreb na izložbu, koja je bila 18.10.1994. i neka tamo dam rodovnicu gdje su na okupu odgovorni stručnjaci te da mi je ispune – upis predaka. A šta dalje piše mislim da čete razumjeti. Tamo nisam išao, jer šta če mi sve to kad takvi kuji ne mogu dozvoliti potomstvo. Unatoč tome, da su kuju procijenili u Ljubljani kao slabu za potomstvo, jer niko i ne pomisli da bi mogla imati demodikozu vidim, da su u Ljubljani zainteresirani da bude bar jedno leglo. Jer su me telefonom nazvali i popitali, dali sam sredio, kako su mi rekli i dali če biti mladunčadi. A rekao sam jim kako sada jo neču dati pariti, neka kuja bude starija.

1. dio