Bombonjera

Bombonjera

Retoričari i književnici vole jednu logičku metodu koju su sebi prisvojili kao stilsku figuru, a zove se analogija i to iz više razloga. Jedan od razloga je da svojim brbljarijama i piskarijama daju težinu ili (pseudo)argument, npr. “tvoj auto je smeće, Japanac kad napravi auto to je kao da bicikl napravi ribu!”. Ne mora imati nužno veze jedno s drugim, al sve bolje zvuči kad se usporedi s nečim. Iako bi sad možda neki student filozofskih nauka mogao reći da postoji razlika između usporedbe i analogije, al ja njemu ili njoj preventivno odgovaram: “Kova! Student filozofije koji mene ispravlja je kao da ja ispravljam studenta filozofije!” Touché.

Drugi način primjene analogije je u stilske svrhe vrsnog retora ili književnika također vrsnog. Npr. , uzmimo bezazlenu rečenicu: “Vani je pado snijeg”, rečenica je bezveze i već su svi zaspali, ali ako dodate još malo na tu rečenicu pa velite: “Vani je padao snijeg kao kad maturanti bacaju istrgane stranice svojih knjiga koje su njihovi roditelji krvavo platili.” Recimo tako nešto. Ja isto volim analogije kao što medvjed voli med, a to mu i samo ime govori MED-JED(E). No, kako bilo da bilo tako je jedan od najvećih analoških klišeja, velik poput hrvatskog inozemnog duga, onaj koji počinje sa “Život je kao…” Ako mi ne vjerujete, propitajte Internet kao Diogen iz Sinope Platona iz Atene pa ćete vidjet koliko toga ima. Life is like this, life is like that… I ja sam shvatio da ja nisam nikad rekao svoju “Život je kao..” poredbu. Analogiju tj. Ili šta već, kao da je bitno. I evo je: ŽIVOT JE KAO KULIN. NAIZGLED RUŽAN I GRBAV, AL AKO GA DOBRO OSUŠIŠ I DOBRO NAREŽEŠ MOŽE BITI UKUSAN.

Najpoznatija “Life is” analogija je ona Forresta Gumpa iz istoimenog filma kada on sjedi na klupi i jede bombonjeru govoreći tamo prolaznicima koji čekaju autobus da je njegova mama govorila da je “život kao bombonjera – nikad ne znaš šta ćeš dobit.” Iako je ta izreka majka svih klišeja, ona je zapravo vrlo zgodna, zato što se na život može gledati kao i na bombonjeru. Kolko god ti gledao u one bombone i mjerkao ih nekad možeš uzet onaj bombon (zapravo to nije bombon nego pralina? Zašto se to uopće zove bombonjera? Valjda jer se to na francuskom zove bonbon a u nas šećerlema… lingvisti su spavali kad su tom smišljali ime) koji je punjen nugatom i koji je zakon, a nekad možeš uzet onaj što u sebi ima onaj ogavni marcipan i okus po karbofiks ljepilu.

No osim životne analogije, bombonjera ima i jedno dublje životno značenje. Bombonjere se poklanjaju u posebnim prilikama – slavljima poput diplomskih, rođendanskih ili možda u nekim izvanrednim situacijama kada davatelj želi primatelju dat simboličnu poruku da mari za njega. To je čak došlo do toga da je bombonjera dobila moć nekakvog dara koji se “treba dati”, kao što odlično opisuje priča Borisa Šibera u jednoj epizodi “Večernje škole”: Naime, Boris je ležao slomljene noge jednom na Koševu i netko mu je donio bombonjeru koja je kroz njegovu obitelj već nekoliko puta promarširala – jer to kad jednom dobijete bombonjeru, samo je prosljeđujete dalje kao da se radi o prevrijednom daru. I veli on, kako je tako ležao u bolnici i kako mu se baš jelo nešto slatko i onda je odlučio otvoriti tu bombonjeru. Kad je strgao ukrasni papir osim bombonjere kojoj je istekao rok trajanja prije nekoliko godina našao je kovertu: “Draga Šejla, čestitam ti na diplomi! Tvoj daidža Mirso.” A u koverti 100 njemačkih maraka….

Starovirsko vrijeme bombonjera se možda pomalo gubi, ali možda je upravo zbog toga i bombonjera danas znak nekad pitomih džentlmenskih vremena. Stereotipna slika mladića u odijelu sa paketićem u obliku srca kako izlazi iz radnje na kojoj piše “bombonieré”(tako nekako je pisalo na Krašovoj trgovini na brodskom korzu, a možda i još uvijek piše, nisam dugo tamo bio). Ne kaže se džabe da je bombonjera mercedes kolača.

Bila pralina (šećerlama?) punjena nugatom ili marcipanom koji ima okus po karbofiksu, ta slastica po meni ima svečarski ton. Ako sam nešto naučio gledajući Dr. Housea ili čitajući Prousta (iskren da budem nisam nikad čitao Prousta, al sam zapamtio one njegove kolačiće iz gimnazije, o tom se prepredalo valjda čitavo polugodište) to je da osjet okusa i mirisa ima najveću stimulaciju na mozak prilikom prisjećanja prošlosti. Tako kad jedemo bombonjeru ona ima nekakav zajedničarski slavljenički ton jer time prisjećamo prošlih bombonjera i proslava i svih onih koji su marili za nas. Moglo bi se reć da bombonjera ima sakramentalni karakter. Možda se moja teorija čini kao nategnuta, ali to je ionako čisto subjektivna stvar, ali kad malo razmislite… ne jede li se bombonjera samo u takvim trenucima, kad je dobijemo od nekoga ili kad nas netko ponudi dobivenom bombonjerom? Tko je ikad otišao sam sebi kupiti bombonjeru da se počasti nečim slatkim? Pa što to treba nekom u životu, da ne znam što ću dobiti – ili šećerlamu punjenu nugatom ili onu marcipanom s okusom karbofiksa? To je, na kraju krajeva, kao da čovjek sam sebi kupi čestitku.

Šteta je možda što bombonjere izlaze iz mode, kao nešto nazadno ili “tacky” (mrzim upotrebljavat engleske riječi, ali šta mogu kad je ovaj naš jezik prokleto siromašan) ali možda je to i za očekivati u svijetu gdje se i jednostavne životne stvari fiskaliziraju i gdje se i jednostavni životni simboli lišavaju značenja u cilju demistifikacije i ogoljivanju svega. No, kad budete sljedeći put išli kod nekoga sjetite se da je Forrest Gump nosio bombonjeru svojoj Jenny.


Print pagePDF pageEmail page

Komentari

komentari

Leave a Reply